Pobijedimo isključenost – svako dijete zaslužuje dobar početak

Biti rođen gluhonijem već je dovoljno teško. Biti rođen gluhonijem u romskoj porodici sigurno je još teže. A ako je ta porodica pritom i nepismena, to već zvuči kao nevjerovatno težak izazov za jedno dijete. Upravo takav je život dječaka Kerima, šestogodišnjaka iz industrijskog i rudarskog grada Kaknja u Bosni i Hercegovini.

Nekada davno u ovim krajevima vladali su bosanski kraljevi.   Općina Kakanj danas ima preko 38,000 stanovnika i stopu nezaposlenosti višu od 50%.  Ovo je također jedna od općina sa najvećom populacijom Roma, najbrojnijom etničkom manjinom u BiH. 

Kerimova priča na najbolji način ilustrira zbog čega se zalažemo za prava isključene djece. Želimo da svi – Kerimova porodica, njegova zajednica, zdravstvena ustanova, škola, centar za socijalni rad – zaista VIDE ovog dječaka, da razumiju njegove potrebe i da ga podrže gdje god je to potrebno. A Kerim može mnogo postići, ako za to dobije šansu. Imao je sreću da počne pohađati obavezni predškolski program u državnom vrtiću. Tamo pokazuje ogroman entuzijazam i završava zadatke oponašajući drugu djecu. Uvijek je nasmijan i sve želi probati, ali njegov dalji napredak veoma je upitan. Kerimova majka Sabina kaže da Kerim neće moći krenuti u osnovnu školu u Kaknju, jer tamo nemaju kapaciteta za rad s njim. Rečeno im je da upišu školu u Sarajevu, 50-ak kilometara dalje od Kaknja. U porodici s petoro djece, od kojih je dvoje već napustilo školu prije završetka prvog razreda i u kojoj niti jedna odrasla osoba nije zaposlena, velike su šanse da će i Kerim ostati kod kuće. 

“Ako mi centar za socijalni rad ne pomogne, kako da ga pošaljem u školu? A on mora ići u školu da nauči svoj jezik (znakovni jezik), da bi mogao komunicirati. Voljela bih da barem nauči čitati i pisati, trebat će mu to gdje god da ode, niko ga neće razumjeti ako ne bude mogao komunicirati.“, kaže Sabina. Jedini stalni izvor prihoda u ovoj porodici je invalidska penzija koju prima Kerim, u iznosu od 109,00 KM. 

Sabina ne zna ni čitati ni pisati. Upisala je školu početkom 90-tih godina, ali ju je prestala pohađati kad je počeo rat. 

Kvalitetno predškolsko obrazovanje za svu djecu

Statistika kaže da djeca koja pohađaju programe predškolskog obrazovanja manje napuštaju osnovnu školu. Save the Children se zalaže da sva djeca imaju jednak pristup kvalitetnom predškolskom obrazovanju, jer ono dokazano pozitivno utiče da razvoj djeteta. 

Čak i 20 godina nakon rata, Bosna i Hercegovina je opterećena nacionalnim podjelama, kompleksnom političkom i administrativnom strukturom, nerazvijenom ekonomijom i društvenom nepravdom. U takvom okruženju, predškolsko obrazovanje, ali i općenito obrazovanje, rijetko se nađe na naslovnim stranama ili na bilo čijim listama prioriteta. 

Evropska stopa upisa djece u predškolsko obrazovanje iznosi čak 93%, dok u Bosni i Hercegovini jedva iznosi 14,4%. Što je još alarmantnije, upis djece iz najisključenijih kategorija – djece s poteškoćama u razvoju, djece nacionalnih manjina, djece iz ruralnih područja, djece koja žive u siromaštvu i djece bez roditeljskog staranja – iznosi tek oko 2%. 

Invaliditet ne čini dijete

U Kaknju smo također upoznali Merjem, osmogodišnju djevojčicu koja se kreće u invalidskim kolicima, i čiji je donji dio tijela u potpunosti paraliziran.  Iako nema intelektualnih poteškoća, Merjem je zakasnila s upisom u školu jer je u proteklih nekoliko godina morala proći nekoliko operacija. Vrlo je sretna što pohađa predškolski program i želi naučiti puno novih stvari i steći nove prijatelje.  Nažalost, to ne ide tako lako.

Druga djeca su zbunjena njenom pojavom u kolicima, i vrlo lako odustaju od nje ako trebaju negdje ići, jer Merjem nije brza kao ostali. Također su pomalo i ljubomorni na nju, jer joj odgajatelj mora pokloniti više pažnje. 

“Gotovo je nemoguće ostvariti bilo kakav napredak u grupi sa 22 djece, jer djeca nju nesvjesno diskriminiraju. Ostala djeca vide Merjem kao hendikep za čitavu grupu. Ja pokušavam da je uključujem koliko mogu, da objasnim drugoj djeci da nije njena greška to što ima invaliditet, da ih motiviram da je prihvate kao svoju prijateljicu, da je ista kao i oni iako ne može hodati. Ako niko s njom ne radi ili se ne igra, Merjem brzo gubi interes za ono što radimo i povlači se, te samo pasivno posmatra šta se oko nje dešava“ kaže Velid Halilović, odgajatelj u kakanjskom javnom vrtiću „Mladost“.  

Merjemina majka Nizama se nada da će njenoj kćerki predškolski program pomoći da se adaptira i pripremi za školu. „Ona voli ići u predškolsko. Kad dođe kući priča mi sve šta su radili. Voli da piše, i puno priča...“ Nizama se također nada da će Merjem nekad prohodati. „Niko mi nikad nije rekao da neće prohodati, svi su mislili da hoće. Pa eto, čekamo...“ Međutim, u Kaknju ne postoje adekvatni medicinski programi za Merjem, a sa skromnom platom njenog oca porodica nije u mogućnosti priuštiti dalja putovanja za potrebe liječenja. 

Predškolsko obrazovanje u šumi

Još jedna grupa isključene djece su djeca koja žive u udaljenim ruralnim područjima. Zbog loših saobraćajnih veza i neadekvatnih uslova za održavanje časova u mjestima gdje žive, djeca iz ruralnih područja su ili isključena iz predškolskog obrazovanja, ili pohađaju predškolski program uz velike poteškoće. 

“Jedna od škola u kojima radim je zapravo soba od 10m², bez struje, grijanja, i usred šume. Ipak, djeca iz ruralnih područja su veoma motivirana da uče. Većina njih nije nikad vidjela nikakav školski materijal dok nisu krenuli u predškolsko“, kaže Halilović.  

Loša ekonomska situacija u zemlji također uzrokuje pad nataliteta. To je još jedan izazov za obrazovne ustanove, naročito u ruralnim sredinama, jer škole koje su nekoć imale desetine učenika, sada imaju tek njih 5-6, iz različitih razreda, te samo jednog nastavnika. 

“Neka djeca moraju ići javnim prijevozom da bi stigla na časove. Ali problem je što su autobusi neredovni i nema ih često. Tako imamo situaciju da roditelji mogu dovesti dijete autobusom u 6:00 sati ujutro, a predškolski program počinje u 17:00 sati popodne, kada polazi zadnji autobus nazad. Još jedan problem predstavljaju kombinirani razredi, gdje jedan nastavnik simultano radi sa 5-6 djece iz različitih razreda.  Zamislite dijete koje pohađa predškolski program u takvom razredu.“, kaže direktorica kakanjskog vrtića „Mladost“, Helmina Murtić.  

Murtić kaže da 150 sati obaveznog predškolskog programa nije dovoljno, ali da to ipak predstavlja dobru osnovnu pripremu za školu. „Djeca dolaze po tri sata dnevno tokom 10 sedmica. Razvijamo njihove radne navike, sposobnost timskog rada, higijenske navike... Rezultati programa usmjerenih na rani rast i razvoj su vidljivi tokom cijelog života“, zaključuje. 

Vidljivi rezultati

Obavezni predškolski program se u Bosni i Hercegovini provodi tek nekoliko godina. Kako bismo procijenili njegov učinak, također smo posjetili osnovnu školu „Hamdija Kreševljaković“ u Kaknju. Tu smo upoznali Farisa, sedmogodišnjeg romskog učenika koji je prošle godine pohađao predškolski program. Njegova učiteljica, Marizela Terzić, kaže da se Faris isticao već u prvoj sedmici polaska u školu. 

“Bilo mi je drago vidjeti kako je bistar i zainteresovan, naročito zato jer pripada grupi koja je često zanemarena i isključena. Došao je u školu spreman i stalno napreduje. Redovno pohađa časove, radi zadaću, pomaže drugoj djeci... Kako mu je majka nepismena, Faris sam radi kod kuće, vježba čitanje sam, pa čak i čita svojoj majci.“, kaže Terzić.

Faris nam stidljivo pokazuje svoje školske radove. Kaže da trenira fudbal u lokalnom klubu „Rudar“ i da želi postati fudbaler kad poraste. Njegova majka Indira kaže da, kad se vrati kući, Faris uvijek prvo uradi zadaću, a zatim sve ostalo. „Bila sam iznenađena koliko mu se škola svidjela i kako je uspješan. Voli matematiku, bosanski jezik... Predškolsko je puno pomoglo, ja ga nikad ne bih mogla sama tako pripremiti za školu“.  

Predškolsko obrazovanje igra važnu ulogu u životu svakog djeteta. To je prvi korak ka osnovnom obrazovanju, mjesto gdje djeca stiču osnovne vještine i razvijaju se fizički, intelektualno, emocionalno i društveno, naglašava pedagog u OŠ „Hamdija Kreševljaković“, Delila Rajkić: „Imala sam priliku posmatrati i djecu koja su pohađala predškolski program, i onu koja nisu, i mogu reći da postoje značajne razlike. Nekada smo imali djecu koja plaču i boje se kontakta s većom grupom djece ili odraslih koje ne poznaju. Djeca koja pohađaju predškolski program su već prevazišla ove prepreke, dolaze u školu s razvijenim radnim navikama, i postižu bolje rezultate.“   

Naše obećanje

Save the Children djeluje u BiH od 1996. godine. Radimo na tome da sva djeca budu zaštićena i da se njihova prava poštuju, te da imaju pristup kvalitetnom inkluzivnom obrazovanju. U naredne tri godine uložit ćemo dodatne napore da dopremo do isključene djece, djeca koja su često zaboravljena. Tražit ćemo od svih – vlasti, socijalnih i obrazovnih ustanova – da osiguraju da sva djeca imaju jednak i dobar početak. 

*imena djece su promijenjena radi zaštite identiteta 

Fotografije: Save the Children/Agdal Nuhanović