#BosanskaRuta: Okrutna sudbina djece u pokretu

Autor: BIRN

Zovu ih “djeca u pokretu”. Djeca koja godinama putuju ka nekoj zemlji u kojoj će, rekli su im, biti dobro… Djeca rođena na putu i odvojena od roditelja. Krenula su dobrovoljno ili prisilno, kako god – osuđena su na okrutno djetinjstvo, lišeno doma, sigurnosti i prava na obrazovanje.

Piše: Dilajla Obajdin

Postoji definicija koja pod odrednicom “djeca u pokretu” podrazumijeva fenomen djece koja migriraju, odnosno pomjeraju se iz svog stalnog mjesta boravka u drugo mjesto. U osnovi – to su djeca. Djeca o kojoj, doduše, malo govorimo iako su jedna od najranjivijih grupa, koja je prilikom migracija izložena rizicima od neadekvatne brige, ekonomske i seksualne eksploatacije, zlostavljanja, zanemarivanja i nasilja.

Misija OSCE-a u BiH je objavila podatak da ukupan broj evidentiranih dolazaka migranata u BiH od januara do kraja jula iznosi 10.145. Među njima je i 175 djece bez pratnje i djece odvojene od roditelja ili staratelja.

Ko su ta djeca? Podaci o zemlji porijekla i lični podaci, uključujući i godište, uzimaju se na osnovu izjave migranata jer većina njih ne posjeduje identifikacione dokumente. Podaci Međunarodne organizacije za migracije (IOM) pokazuju da su zemlje porijekla u najvećem broju – Pakistan, Sirija, Afganistan, Iran i Irak. Podaci o godištu rođenja teško su provjerljivi.

“Dešava se da daju netačne podatke o broju godina. Često to rade starija braća ili rođaci, u strahu da ne budu razdvojeni od mlađih članova porodice”, kaže Alma Pezerović, navodeći iskustva koja je “Save the Children” već imao i u Hrvatskoj, gdje je ona bila angažirana prije dolaska u Bihać, grad s najvećim prilivom migranata u BiH.

Lokalno stanovništvo nerijetko negativno reaguje na veće grupe mladića migranata.

“Istina je da su, u najvećem broju slučajeva, njih na put poslali roditelji. U Afganistanu i Pakistanu roditelji svoje sinove vrlo često šalju od kuće, upućujući ih da bježe u zemlje Evropske unije u dobi od 15 ili 16 godina, u vrijeme regrutacije. Većina njih je u kontaktu s roditeljima, koji su ovo vidjeli kao jedini način da spase svoje djecu”, navodi Pezerović te ukazuje i na potencijalne opasnosti iskorištavanja djece migranata kakve su već primijećene u drugim zemljama.

Dešavalo se, kako ističe Pezerović, da se među djecu migrante uvuku krijumčari, koji ih nagovaraju da idu s njima, te da se krijumčari predstave kao pratnja ili rođaci te djece.

U sistemskom rješavanju problema, ključnu ulogu u zaštiti te djece imaju centri za socijalni rad, koji moraju djetetu bez pratnje imenovati staratelja radi zastupanja pred organima u BiH. Oni su nadležni za pružanje porodičnopravne zaštite, dječije zaštite, socijalne zaštite i zaštite porodice od nasilja i maloljetničke delinkvencije.

Pred njima se našao izuzetno težak zadatak da bez dovoljno ljudskih i finansijskih sredstava preuzmu brigu o još jednoj ranjivoj grupi ljudi, pored svih korisnika o kojima ti centri već skrbe u ovoj siromašnoj zemlji.

“Srećom, razumijevanje je pokazao UNICEF, koji će finansirati zapošljavanje socijalnih radnika u centrima u područjima u kojima je najveći priliv migranata. UNICEF je spreman finansirati i pedijatrijske timove u hotelu ‘Sedra’, a pregovaraju i s Federalnim zavodom za javno zdravstvo oko nabavke vakcina i imunizacije te djece”, kažu u Ministarstvu zdravstva i socijalne politike Unsko-sanskog kantona (USK), koje koordinira aktivnosti prihvata migranata.

Precizne informacije o broju djece među migrantima u Bihaću i Velikoj Kladuši nema. Zna se da je u prihvatilištu u hotelu “Sedra” smješteno 186 djece, od toga devet beba i dvije porodice koje imaju djecu s poteškoćama u razvoju. Nema precizne evidencije ni o tome koliko je djece u neuslovnom objektu Đačkog doma u Bihaću te u prljavom i također neuslovnom kampu na ledini u Velikoj Kladuši.

Tamo gdje je zakazala država, ljudi nisu. “Žene sa Une” godinama u Bihaću vode Sigurnu kuću, u kojoj sklonište pružaju žrtvama nasilja i realiziraju projekte zagovaranja prava na obrazovanje. Iskustvo u radu s najugroženijim kategorijama stanovništva pokazalo se dragocjenim u prvim danima, kada su stotine porodica s djecom počele pristizati u Bihać, prije nego je organizovan prihvat djece i porodica u hotel “Sedra”.

“Uz podršku ‘Save the Children’ i pokroviteljstvo UNICEF-a uspostavile smo Mobilni sigurni kutak za djecu, model rada koji je ‘Save the Children’ koristio na kriznim područjima širom svijeta. Svako jutro naši bi aktivisti krenuli s postavljanjem Kutka, u parku, nedaleko od doma u Borićima, i organizovali različite kreativne radionice, a mališani su s radošću dolazili”, kaže Aida Behrem, direktorica udruženja “Žene sa Une”, koje je u svojim prostorijama u Bihaću otvorilo Kutak za mame.

“Majkama s bebama je bilo od značaja da imaju mjesto gdje će se doći odmoriti, presvući dijete, gdje mogu da potraže savjet medicinske sestre, da porazgovaraju, da imaju mjesto gdje ih razumiju i prihvataju i pomažu im”, kaže Behrem.

U Sigurnoj kući privremeno su smještani najranjiviji slučajevi među migrantima. Oko 200 osoba bilo je privremeno zbrinuto u Sigurnoj kući. Aida Behrem kaže da djeca obično dolaze nepovjerljiva, uplašena.

“Kada s njima lijepo radite, pričate, potičete ih na igru i učenje, oni se preobraze. Kako da vam opišem osjećaj kada se to neko dijete zatrči spontano u zagrljaj? To je ono što čovjeka potiče da se bavi humanitarnim radom”, naglašava Behrem.

Migranti se u Bihaću i Velikoj Kladuši ne zadržavaju. Čak ni oni kojima je osiguran uslovan smještaj i obroci. Oni i dalje nastoje prijeći granicu u očajničkoj nadi da stignu do zemalja Evropske unije. Pritom uglavnom nisu svjesni da su na putevima kojima se kreću ugroženi minama i da je upravo Unsko-sanski kanton jedno od najkontaminiranijih područja u BiH, posebno područja oko granice.

Tekst je nastao uz podršku Programa osnaživanja neovisnih medija (IMEP).